Mapiranje parlamentarnih izbora 1848. – 1918. u Hrvatskoj

Parlamentarni izbori imali su golemo društveno značenje za povijest svih naroda u sklopu Habsburške Monarhije. Iznimka nije ni hrvatski primjer. Začetci izbornoga zakonodavstva u modernom smislu vezani su uz revolucionarna zbivanja 1848. kojima je započela preobrazba feudalnog u građansko društvo, a time i srednjovjekovnoga staleškog sabora u moderno predstavničko tijelo. Prvi moderni izborni zakon („izborni red“) uspostavio je dvije kategorije zastupnika: imenovane zastupnike (virilisti) i izabrane zastupnike, koji su bili birani na temelju cenzusnoga biračkog prava u županijama, krajiškim pukovnijama, slobodnim i kraljevskim gradovima, kotarevima, trgovištima i općinama, kaptolima i predstavništvima Katoličke i Pravoslavne crkve te u Akademiji znanosti. Nisu to bili izborni okruzi u modernom smislu, nego teritorijalne, socijalne i političke interesne zajednice i institucije koje su bile slične korporativnomu tipu predstavništva. Zbog visokih imovinskih i obrazovnih cenzusa, samo oko 2–3 % stanovništva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imalo je aktivno biračko pravo. Biračko pravo bilo je javno, a djelomice i neizravno. Izborni je sustav bio nerazrađen, a izborni postupak neuređen. Ipak, taj je izborni red bio prvi, a zadugo i najnapredniji izborni propis. Biračko je pravo bilo prošireno, izborni sustav razrađen, dok je izborni postupak bolje uređen tek izbornim zakonom iz 1910., koji je dao još prostora za legitimaciju masovnih organizacija i širenje demokratizacije.
Istraživanje parlamentarnih rezultata u Hrvatskoj u određenoj je mjeri dosad već obrađivano u historiografiji. Međutim, temeljni problemi koji bi se trebali riješiti u predloženom istraživanju nisu cjelovito evoluirani ni u povijesnoj znanosti ni u srodnim društveno-humanističkim disciplinama. Za razliku od pojedinih europskih historiografija koje su već istražile različite aspekte njihova parlamentarna života i izradile pouzdane monografije (npr. dvosveščana knjiga Die Habsburger Monarchie 1848–1918, Verfassung und Parlamentarismus, radovi T. Khünea, A. Totha, V. Melika i dr.), autori su u Hrvatskoj uglavnom selektivno popisali izborne rezultate i iznijeli osnovne podatke o sastavu Hrvatskoga sabora. Primjer je za to standardna studija Ive Perića Hrvatski državni sabor, sv. 1–2 (Zagreb 2000.) koja je prožeta općim prikazom povijesti hrvatskoga parlamentarizma na tradicionalan način. Drugim riječima, taj tip istraživanja najviše je pozornosti posvetio opisu državnopravnih pitanja u izbornim kampanjama i na saborskim sjednicama. Perić tako opisuje sadržaje parlamentarnih rasprava i drugih političkih događaja ne ulazeći u sustavniju analizu izbornoga sustava, koja bi povezala tranzicijske procese u ekonomiji i društvene posljedice s utjecajima parlamentarnih kretanja kao odraza političkih promjena. Jedina dva modela koja su dijelom izravno primjenljiva za naše istraživanje nalazimo u studijama dviju autorica. Agneza Szabo u knjizi Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873. (Zagreb 1987.) bavi se analizom pet sabora (1861., 1865–1867., 1868–1871., 1872. i 1872–1875.), ukazujući na društvenu strukturu saborskih zastupnika. Ta je studija definirala rane 1860-e i povratak ustavnosti kao početak modernizacije javnoga života. Iz nje možemo crpiti informacije o načinu prezentiranja lista nositelja djelatnosti (serije) u nacionalnim ustanovama, uključujući zakonodavne organe. Na taj je način postavljen obrazac koji može poslužiti kao polazna točka za utvrđivanje osnovnih podataka za prijašnja i kasnija razdoblja. Nives Rumenjak u studiji Srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj. Okvir za kolektivnu biografiju 1881–1892 (Zagreb 2003.) donosi prozopografsku obradbu srpskih zastupnika u 1880-ima, ukazujući na njihove profesionalne strukture i teritorije iz kojih su bili birani u Hrvatski sabor. U tim je istraživanjima na odabranom primjeru pokazano kako se mogu predstaviti podatci o pokrajinskom podrijetlu, profesionalnom položaju i pripadnosti određenoj skupini na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije za vladavine bana Khuena Héderváryja. Oslonac u istraživanju bit će i već spomenuta voluminozna dvosveščana knjiga skupine autora Die Habsburgemonarchie 1848–1918, sv. VII (Beč 2000.), koja se odnosi na istraživanje ustavnosti i parlamentarizma. U njoj su obrađene sve zemlje u Habsburškoj Monarhiji s aspekta političke participacije, dopuštajući istraživačima da provode komparativna istraživanja. Ta knjiga može zadovoljiti potrebu upoznavanja načina ponašanja bečkoga središta tijekom revolucionarnih događaja (1848./49.), ustavnih eksperimenata ranih 1860-ih, uvođenja dualizma, parlamentarnih kriza krajem 19. stoljeća i primjene općega prava glasa u austrijskom dijelu Monarhije (1907.). Postoji još nekoliko historiografskih članaka koji se fokusiraju isključivo na pojedine izborne jedinice u određenom vremenskom razdoblju, donoseći pritom korisne faktografske podatke. Pitanju analize parlamentarnih rezultata bavili su se i stručnjaci s područja političkih i pravnih znanosti. Politolozi su isključivo obrađivali suvremena kretanja od 1990-ih do danas, koja imaju sasvim drukčija obilježja u odnosu na prošlost zbog diskontinuiteta u primjeni prakse na načelima primjene europske liberalne demokracije. Međutim, njihove teze o izborima koji „mijenjaju političku sadašnjost“ (M. Kasapović) mogu se primijeniti i na prijašnja razdoblja radi svestranijega razumijevanja geneze i razvoja parlamentarne povijesti. Pravni povjesničari rekonstruirali su u znatnoj mjeri glavna obilježja izbornoga prava (H. Sirotković i D. Čepulo), pokazavši na koji je način parlamentarna praksa služila hrvatskoj verziji modela „izgradnje nacije“ (nation-building). Zadaća je projekta uzeti u obzir sva iznesena mišljenja i nadopuniti ih novim saznanjima koja će biti rezultat sustavnijeg istraživanja primarnih izvora, kritičkoga propitivanja i primjene drukčijih pristupa temi. Navedene činjenice da tema o parlamentarnim izborima nije sustavno obrađena u skladu sa suvremenijim metodološkim pristupom, da nisu istražene brojne varijable koje su potrebne za razumijevanje izbornih postupaka i da je u dosadašnjim radovima zanemareno više detalja i aspekata ide u prilog pokretanju ove istraživačke teme.

Predložena tema o mapiranju parlamentarnih izbora iznimno je bitna za razumijevanje hrvatske povijesti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Poznavanje izborne prakse vrijedno je istraživanja jer donosi relevantne pokazatelje o političkim mobilizacijama, socijalnom sastavu birača, utjecajima na politička samoodređivanja, tenzijama, kompromisima i dinamici političke kulture. Novo istraživanje će pokazati na koji je način pitanje uvođenja modernoga parlamentarizma u Habsburškoj Monarhiji djelovalo na hrvatsku sastavnicu i njezin nacionalni identitet. Na taj će se način po prvi put predstaviti sustavan uvid u sve izborne zakone, izborne jedinice, izborne rezultate i saborske zastupnike na temelju proučavanja izvora i povijesne periodike. Istraživači će, također, usmjeriti svoju pozornost i na komparativno istraživanje s parlamentarnim primjerima u mađarskom i austrijskom dijelu Monarhije. Jedna je od zadaća projekta da pokaže razlike u odnosu na razvijenije dijelove multinacionalne Monarhije i utvrdi koliko je ta činjenica utjecala na radikalizaciju političkoga života i sporo uvođenje demokratizacije izbornoga postupka. U tom smislu pokušat ćemo kritički odgovoriti na pitanje je li Austro-Ugarska Monarhija bila rani oblik Europske unije, kao što se to navodi u dijelu historiografske literature.
Kao podnositelj predložene teme preliminarno sam se bavio određenim segmentima izborne i parlamentarne povijesti, napose u kontekstu proučavanja povijesti pojedinih političkih stranaka s relevantnim utjecajima na kretanja u Hrvatskoj. U svojoj doktorskoj disertaciji istražio sam način djelovanja Stranke prava i njezinih izdanaka na parlamentarnim izborima, s posebnim naglaskom na istraživanje izbornih jedinica u kojima su imali svoje parlamentarne zastupnike. Na primjeru pravaških stranaka objasnio sam način interesnog povezivanja nižih socijalnih skupina i njihovo aktivno sudjelovanje u Hrvatskom saboru. U više članaka bavio sam se istraživanjem različitih aspekata parlamentarne prakse na nacionalnoj razini i razini određenih izbornih područja: „Parliamentary Elections in Croatia at the Turn of 19th Century“, Parliaments, Estates & Representation, vol. 22, izd. International Commission for the History of Representative & Parliamentary Institutions, 2002., str. 193–201; „Izbori za Hrvatski sabor 1897. godine: Afirmacija Khuenove autokracije“, Časopis za suvremenu povijest 29, br. 3, Zagreb 1997., str. 469–491; „Koprivnički i novigradski kotari u vrijeme izbora za Hrvatski sabor 1897. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, br. 30, Zagreb 1997., str. 155–173; „Saborski izbori u Sv. Ivanu Zelini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće“, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Sveti Ivan Zelina i zelinski kraj u prošlosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i grad Sveti Ivan Zelina, Zagreb 2003., str. 77–85; (koautorstvo s Ines Sabotič) „Saborski izbori i socijalna struktura izborništva na prijelazu stoljeća u Zagrebu“, Društvena istraživanja, br. 1–2 (75–76), Zagreb 2005., str. 157–183. O recepciji osnivanja Bosanskohercegovačkoga sabora iz 1910. pisao sam u članku „Hrvatski pogledi na uvođenju Bosanskohercegovačkoga sabora“, Historijska traganja, sv. 7, Sarajevo 2011, str. 119–134. Svi ti radovi su povezani s temom predloženoga projekta.

Istraživanje parlamentarnih izbora na području Hrvatske za austrijskoga/austro-ugarskoga razdoblja prvo podrazumijeva analizu parlamentarnoga izbornog zakonodavstva kojim su određena pravila izbornoga sustava. Istraživačka skupina odgovorit će na pitanja kako je model ustavne monarhije utjecao na razvoj parlamentarizma i je li riječ o primjeru autoritativne političke kulture i pseudodemokracije ili o modernom parlamentarnom sustavu po uzoru na razvijene zemlje zapadne Europe. Možemo li tvrditi da je postojala jedinstvena politička kultura Monarije ili je sustav vladavine poticao heterogenost i sukobe? Istraživači će pokušati odgovoriti kako su redoviti izbori i održavanje parlamentarnih sjednica utjecali na stvaranje političkih stranaka i na mobilizaciju javnosti prema demokratizaciji. Sljedeći je korak analiza izbornoga postupka koji se sastoji od evidentiranja birača, sastavljanja popisa birača, postupka kandidiranja, određivanja biračkih mjesta, glasovanja i utvrđivanja rezultata. U skladu s dostupnim izvorima pokazat će se kakva je bila struktura izbornika u pojedinim izbornim jedinicama od 1848. do početka Prvoga svjetskog rata, kakav je bio odaziv na izbore, koja je bila brojnost izbornika po cenzusu poreza i njihova nacionalna struktura, kako su izbori utjecali na organizaciju političkih stranaka i jesu li one bile glavni instrument za provođenje kolektivne političke akcije te kakvo je bilo ponašanje vlade i njezine birokracije. Glavni postupak istraživanja vezan je uza stvaranje online i open access baze podataka o zastupnicima i izbornim jedinicama. Baza o zastupnicima sastojat će se od nekoliko kategorija: izborni kotar, ime i prezime saborskoga zastupnika, stranačka pripadnost, zanimanje, obrazovanje i dob. Korisnik baze koji želi znati više o pojedinoj osobi bit će upućen na druge izvore koji nude potpunije tekstove (uputnica na enciklopedije, leksikone i druge članke). Baza o izbornim jedinicama određena je opisom njezina teritorijalnoga sastava, broja stanovnika i brojem izbornika. Za izradbu baze izvršit će se lociranje, izbor i stručna obradba arhivskoga gradiva koje se odnosi na izbornu praksu (fondovi: Hrvatski sabor, Hrvatska dvorska kancelarija, Predsjedništvo Zemaljske vlade i Unutarnji odjel Zemaljske vlade, Glavno zapovjedništvo u Zagrebu kao krajiška zemaljska upravna oblast u Hrvatskom državnom arhivu; spisi Državnoga arhiva u Zagrebu; neobjavljeni rukopisi saborskih zastupnika u obama navedenim arhivima te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Radi prikupljanja integralnih podataka i sustavnog uvida u izborne jedinice istraživanja će se provoditi i izvan Zagreba, u arhivima u Varaždinu, Bjelovaru, Karlovcu, Sisku, Gospiću, Osijeku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Splitu. Isto će se tako, radi ispitivanja utjecaja imperijalnih središta, istraživati u Beču (Haus-, Hof- und Staatsarchiv, Verwaltungsarchiv, Kriegsarchiv) i Budimpešti (Magyar Országos Levéltár). Istraživanje će obuhvatiti i gradivo dostupno u Bosni i Hercegovini kako bi se dobila cjelovita slika o djelovanju onih političkih stranaka koje su bile povezane sa strankama u Hrvatskoj, ali i zbog osnivanja Bosansko-hercegovačkoga sabora koji nudi podlogu za komparativna istraživanja. Na temelju obrađenih podataka dobit će se pouzdan uvid u izborne procese, a jasnoća i preglednost postignut će se izradbom statističkih tablica, grafikona i geografskih karata. Za potrebe interaktivne mape s pokazateljima o izbornim rezultatima koristit će se geografski informacijski sustav (GIS), kojim će se integrirati tekstualni i lokacijski podatci. Na taj će se način kartografski prikazati izborni rezultati koji pokrivaju sedamdeset godina parlamentarne prakse. U tu će se svrhu izraditi povijesne karte s granicama izbornih jedinica koje su se zbog reformi izbornih zakona u određenoj mjeri mijenjale i koje nisu uvijek pratile tadašnje upravne granice. Na projektu će se primjenjivati i prozopografska metoda u istraživanju karakteristika saborskih zastupnika. Izradbom kolektivne biografije dobit će se pouzdanija slika parlamentarne elite koja je dolazila iz različitih djelatnosti: političke, ekonomske, poduzetničke, socijalne, vojne i vjerske. Taj dio istraživanja provodit će se u skladu s biografskom obradbom podataka i kao takav će ponuditi jedinstvenu bazu za potrebnu povijesnu analizu promjena u društvu, a isto tako bit će oslonac za razumijevanje tadašnjih ideoloških obrazaca, političkih preferencija i međuodnosa saborskih zastupnika.

Istraživanje arhivskih materijala koje do sada nije obrađeno u povijesnoj znanosti.
Izradba projektnog web portala.
Provesti izradbu integralne baze podataka o svim saborskim zastupnicima u razdoblju 1848.–1918. Na temelju preliminarnih istraživanja procjenjuje se da bi baza mogla sadržavati popis od približno 1000 osoba (uključujući ponovo izabrane zastupnike). Za potrebe baze sastavit će se i biografske bilješke o saborskim zastupnicima.
Definirati i kartografski prikazati sve izborne kotare na elektroničkoj karti – interaktivni pristup prati promjenu tzv. izborne geometrije. Mapirati sve izborne rezultate – izradba interaktivnoga atlasa izbornih rezultata.
Sudjelovanje na domaćim i međunarodnim konferencijama.
Objavljivanje knjiga i članaka radi tumačenja na koji su način bila povezana politička, ekonomska i socijalna kretanja sa sastavom Hrvatskoga sabora.
Osposobljavanje doktoranda/znanstvenoga novaka za historiografska istraživanja.
Održavanje radnih sastanaka.
Ciljevi projekta sukladni su dosadašnjim strateškim smjernicama Ministarstva znanosti i obrazovanja koje preporučuju prikupljanje, istraživanje i dokumentiranje hrvatske kulturne baštine i arhivskih izvora. U tom smislu projektni ciljevi služe očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, razumijevanju prošlosti i uspoređivanju s drugim europskim državama koje su prolazile kroz slične procese.

Projektni ciljevi određeni su prije svega na području istraživanja i širenja stečenih znanja u kontekstu međudisciplinarnoga pristupa, koji, uz metode povijesne znanosti, traži i primjenu znanja iz prava, sociologije i politologije. Korištenjem bogatoga arhivskoga gradiva, želi se po prvi put sustavno istaknuti utjecaje izbora za Hrvatski sabor u razdoblju početka izgradnje modernoga predstavničkoga sustava i njegove transformacije prema uvođenju općega prava glasa. Istraživačkim mapiranjem izbornih područja želi se ustanoviti broj birača na saborskim izborima i broj kandidata koji je sudjelovao u izborima. Namjera je time stvoriti postavke za bolje razumijevanje izborne kulture, poznavanje političke geografije i shvaćanje mentaliteta pojedinih društvenih grupa, narodnih skupina i pojedinaca.

Istraživanje o mapiranju parlamentarnih izbora ukazat će na golemo značenje koje je uvođenje modernoga predstavničkog tijela polučilo za društveni dinamizam u hrvatskoj povijesti. Planirana diseminacija istraživačkih rezultata ostvarit će se prema iznesenim ciljevima i očekivanim rezultatima. To znači da će suradnici na projektu redovito objavljivati članke u hrvatskim A1 i A2 časopisima, a očekuje se i objava članaka u inozemnim časopisima. Očekuje se također izradba monografija, izradba dostupne online baze podataka, izradba interaktivne elektroničke karte i izradba atlasa izbornih rezultata. Suradnici projekta istraživat će također jesu li obrađeni modeli djelovanja u spomenutome razdoblju imali odraza u sljedećoj fazi parlamentarne povijesti. Na taj će način učinci istraživanja na ovom projektu pridonijeti znatno boljemu poznavanju hrvatske povijesti i vezama između društva i vlasti. Tako ćemo odgovoriti na pitanje koje su bile lekcije hrvatskoga parlamentarizma tijekom dugoga 19. stoljeća.